Moglo je biti manje žrtava da nije bilo političkih prepucavanja

Od početka ovog nereda koji je zavladao svijetom, stručnog naziva koronavirus COVID-19, pogledala sam skoro pa sve konferencije za novinare na kojim je glavnu i jedinu riječ imao američki predsjednik Donald Trump.

Znate onaj moment kad gledate i ne vjerujete, kad čujete ali sami sebe uvjeravate da ste sigurno krivo čuli jer takve izgovorene rečenice nemaju nikakvog smisla, nikakve veze s pameti, a već sutradan vas taj isti predsjednik uvjeri da ste zaista krivo čuli jer nije on rekao takvo nešto (iako je sve vrlo jasno, a videa i dalje kruže internetom)….

U toni i toni informacija iz cijelog svijeta, ne samo da više ne znaš tko što priča, već nisi siguran ni koga od ‘provjerenih’ uzeti kao relevantnog. Zato je najbolje, a i daleko najsigurnije bilo neko vrijeme samo #ostatidoma.

Sretna sam kao i cijeli svijet da brojke, bar kod nas idu silaznim putanjom i čini se da ćemo unatoč novom normalnom uspjeti početi živjeti normalnim, želim vjerovati da se s one tri brojke nikome ne bi palo napamet šaliti.

Uglavnom, nakon ne znam koliko pogledanih pressica s početka priča, htjela sam napraviti razgovor sa svojom dragom Marijanom Marinović, novinarkom, susjedom iz zagrebačkog kvarta. Naime, Marijana Marinović, dopisnica je za hrvatske medije i fotografkinja u New Yorku, u kojem živi proteklih pet godina i učinila mi se kao najbolji odabir s kim bi sve mogla provjeriti iz prve ruke.

 

 

Krenula sam s razgovorom, a onda mi je poslala svoje fotografije jednog neobičnog, nesvakidašnjeg, posebnog, magičnog, smirujućeg, a opet zastrašujućeg New Yorka. Kaže da je to grad u kojem si sam, ali nikada nisi usamljen, da je to grad u kojem su svi od nekud, ali nitko nije stranac, kaže da je to njen dom, daleko od doma…

Kako si? Kako se snalaziš u NY u ovom vremenu pandemije, koronavirusa koji je zahvatio cijeli svijet?
Dobro sam, hvala na pitanju. Upravo su nam prije tjedan dana produžili samoizolaciju naredna tri tjedna, dakle do 7.lipnja. Meni kao dopisnici i fotografkinji unutar moja četiri zida nije se uvelike promijenila životna rutina: moj stan je ujedno i moj ured. Dakle, svaki dan nešto pišem, sređujem arhivu s fotografijama, radim neke kolaže ili pripremam videoklipove, dosta čitam, pogledam neku seriju… Najvažniji mi je mentalni trening, da stalno nešto radim i vježbam mozak i da sačuvam zdrav razum. A kako volim raditi s rukama i dalje redovito kuham, samo imam više vremena eksperimentirati s nekim jelima, a počela sam i peći torte – usavršila sam se u Pavlovoj. I svaki tjedan čistim fotoopremu kao da me sutra čeka snimanje… no nažalost to ce pričekati barem još neko vrijeme.

 

 

Izrazito su velike brojke oboljelih, umrlih, a gotovo nema ozdravljenih. Misliš da se u NY, a onda i u cijeloj Americi vodi kriva politika oko sprečavanja daljnjeg širenja koronavirusa?
Nezahvalno pitanje jer nisam zdravstveni ekspert niti političar, ali mogu biti promatrač. Mislim da se u Americi mogla spriječiti pandemija da se reagiralo na vrijeme i da je Trump, kada su ga navodno upozorili, poduzeo neke korake – izolirao prve oboljele i uveo posebne mjere u bolnicama. A ovako su nas samo sve zatvorili k`o ovce u toru. Ne kažem da to nije bilo rješenje u početku, ali ne i nakon dva mjeseca. Ljudi će poslije ovoga imati PTSP i biti mentalno oštećeni, a o financijskoj propasti ne želim ni govoriti. New York je grad koji živi 24 sata, grad koji nikada ne spava, grad čije su ulice uvijek pune, grad u kojem se sve odvija na otvorenom, grad koji je živi organizam. Odjednom je utihnuo I sklopio vjeđe, ta tišina je sablasna i ponekad reže poput stakla. U Kaliforniji je primjerice totalna karantena – nema mrdanja iz kuće, dok u New Yorku smo u dobrovoljnoj izolaciji, što znači da se mogu prošetati kad želim, maska je obavezna, ali se ne smijem okupljati i grupirati. Smeta me što je dosta ispolitizirano: guverner New Yorka, Andrew Cuomo i predsjednik Trump se ne ljube baš (blago rečeno), tako da su njihova prepucavanja platili građani New Yorka. Trump mu nikad nije oprostio oštre riječi na svoj račun, pa je kasnio sa slanjem respiratora New Yorku, a sada odbija dati kredit od sedam milijardi dolara, koji Cuomo traži da financijski spasi državu New York. Iz dišpeta, Cuomo ne želi otvoriti New York za poslove, za što opet pate građani, kojima je dosta svega i samo se žele vratiti na posao i početi privređivati.

 

Mediji prenose redovite pressice predsjednika Trumpa, pomalo su i negledljive. Pritom prvo što ljudima padne napamet je ajme kako je vama s njim. Pa kako vam je? Da li je on zaista alfa i omega ili ipak mediji prenose krivu sliku realnosti?
Mediji su dosta krivi za iskrivljenu sliku svega. Primjerice, nakon vijesti i dnevnika u Hrvatskoj uslijedili bi mi panični pozivi rodbine i prijatelja, koji su doslovno mislili da tu ljudi padaju mrtvi na cesti poput muha i da polako ostajemo bez hrane i toliko `popularnog i gotovo otpjevanog` toaletnog papira. I svi su inzistirali da se vratim, što mi nije padalo napamet. Naravno da situacija nije bila bezazlena, ljudi su umirali od virusa, ali mislim da su brojke preuveličane za grad od 14 milijuna ljudi. Ne želim zbilja da netko misli da sam pobornik ikakvih zavjera ili da se sprdam s oboljelima, nego samo nema točnih podataka koliko je baš umrlih od virusa, a koliko od ostalih bolesti ili nesretnih slučajeva. Jer, primjerice svi mrtvi u jednom danu u New Yorku redovito su prikazani kao žrtve Covida-19. No, vratimo se na medije: u Americi su oni privatni, u vlasništvu korporacija ili pojedinih obitelji, tako da nisu objektivni. Ali, i Guardian je primio milijunsku donaciju od Billa Gatesa, tako da je to dokaz kako funkcioniraju mediji svugdje u svijetu – na bazi privatnih interesa što vlasnika, što određenih grupacija, što donora po sistemu `ne grizi ruku koja te hrani`. A što se tiče Trumpa, uvijek ponavljam isto: on je poput razmaženog djeteta koji se samo htio igrati moći i napakostiti svojoj protivnici Hillary Clinton. Ni sam nije očekivao da će pobijediti u predsjedničkoj utrci, što ga je zateklo. Eto, završio je kao predsjednik svjetske velesile, o čemu bi se mogla snimiti komedija s elementima drame, akcije, trilera i čak horora… I što je najironičnije, ponovo će dobiti izbore.

Na svom Facebooku si neki dan objavila fotografije praznog NY i koliko god su fotografije divne, toliko su i nestvarne, dirljive, snažne. Kako grad diše, u strahu ili ste se već navikli suživotu s koronom?
Kao što već rekoh, grad je stravično lijep i ta tišina te reže poput stakla. Meni fale i šušur i glamur, večere s prijateljima i koncerti, ispijanja koktela na krovnim terasama i mjuzikli na Broadwayu, vožnja metroom i jedrenje na rijeci Hudson, šetnja po kiši u Dumbu i izležavanje u Central Parku…
Ipak, mislim da je nekako lakše opstati nama, rođenim u nepostojećoj državi, odraslima kao generacija X u jednoj maloj postkomunističkoj zemlji, Bogom danoj po ljepoti i geografskoj poziciji, a devastiranoj ljudskom pohlepom, nemarnošću, glupošću i vlastitim probitkom državnika. Naviknuti smo na ratove, poplave, požare, potrese i neimaštinu, na krađe, privatizacije, pretvorbe i gospodarski kriminal, na nepotizam i primitivizam…do te mjere da smo postali suroviji, otporniji i grublji. Usuđujem se reći – i hrabriji. Za traženje novih izazova, za guranje naprijed i za započeti novi život. Kada sam odlazila iz Hrvatske da bih završila školu fotografije na New York Film Academy, imala sam 40 godina, lijepu novinarsku karijeru u vodećem magazinu, svoj stan i riješenu egzistenciju, lifestyle koji se sastojao od bogatog društvenog života, putovanja i letova barem dvaput mjesečno…Većina mojih prijatelja je moj potez smatrala ludošću, a ja u nijednom trenutku nisam požalila. Vodila sam se za onom da sreća prati hrabre, lude i pijane – jedino ovo zadnje nisam bila. Jednostavno sam odlučila izaći iz zone vlastitog komfora i stvoriti novi život. Danas mi svi moji govore da mi se dive na hrabrosti, a ja sam sretna što sam otkrila neke skrivene talente, stekla nove prijatelje, otpisala loše stare, našla svoj  mir – i preživjela u Velikoj jabuci. Uostalom, kao što se kaže – `Ako uspiješ u New Yorku, uspio si svugdje, što ću parafrazirati: `ako preživiš u New Yorku, preživjet će svugdje`.

 

Planiraš se vratiti u Hrvatsku prvom priliku, s obzirom na to da je kod nas slika ipak puno drugačija?
Kad sam odlazila, iznajmila sam stan i održala oproštajni tulum za stotinjak prijatelja pod nazivom `Goodbye and i Will Survive`. Znala sam samo jedno – da se više nikada neću vratiti živjeti u Zagrebu, mom drugom domu nakon rodnog Splita, u kojem sam provela 21 godinu života. Jednostavno sam ga se zasitila, kao i on mene. Sigurno je da ću se jednom vratiti, no mislim da će to prije biti negdje u Europi – sve opcije su otvorene: možda pratim svoje talijanske korijene, možda se skrasim u hladnoj Skandinaviji, a možda boemski u nekom ribarskom gradiću u Francuskoj. Svako ljeto provedem dva mjeseca na relaciji Split – Supetar na Braču, odakle su moji korijeni i to je nešto najdragocjenije što imam – vrijeme s mojom obitelji i prijateljima, ta nepodnošljiva lakoća postojanja i briga `što ćemo sutra obidvat`, ta dalmatinska grintavost `ajme prevruće je kad bi bar rasfriskalo` I `ajme tramuntana je neće bit ribe za kupit`, ta živost malog mjesta i ludost Splita….

Strah, pad gospodarstva, izrazito nepovoljna ekonomija, veliki broj nezaposlenih kakav Amerika ne pamti….kakva su razmišljanja ljudi, bar ova koja tebe okružuje?
Prestravljeni. Amerikanci su paralizirani od straha. Prvo zbog virusa. U panici su da ne obole, da ne završe u bolnici zbog troškova liječenja, da ne završe na respiratoru jer misle da im onda nema spasa. Činjenica je da je u New Yorku najveći broj zaraženih i preminulih, ali sigurno nisu sve žrtve umrle od virusa, što stalno ističem. Preko 30 milijuna Amerikanaca zatražilo je naknadu za nezaposlene, ljudi nemaju novaca za platiti rentu i režije, a poražavajuće je da se redovi socijalno ugroženih s bonovima za hranu protežu po nekoliko ulica. Mislim da je ekonomska kriza već naveliko prisutna, jedino se nadam da neće biti socijalnih nemira. Inače, za sada imamo svega za kupiti, čak nakon šest tjedana nestašice u trgovinama ima i maski i alkoholnih dezinficijensa i maramica, ljudi su disciplinirani, nose maske i drže se socijalne distance.

Da li zdravstveni sustav u Americi preopterećen, da li je medicinsko osoblje već umorno od svega?
Zdravstveni sustav im nije preopterećen nego urušen i hitno se nešto mora mijenjati. Mislim da Amerikanci moraju prvo krenuti od ideje da zdravstveno osiguranje i obrazovanje nisu samo privilegije bogatih slojeva, nego moraju biti dostupni svima.

Uspijevaš normalno obavljati svoj posao?
U ovakvim situacijama umjetnici, većinom freelanceri najviše pate. Meni su sva snimanja otkazana početkom ožujka, a honorari za hrvatske medije su ionako mizerni, svi bi da im šaljem tekstove i slike besplatno, što je ne samo  neprofesionalno, nego i krajnje bezobrazno. Jedan lifestyle portal je tražio da im ponovo nakon objave pošaljem probne tekstove i fotografije, iako smo već unaprijed dogovorili uvjete i honorar. Naravno, nisu  nikad platili, al bitno da pišu o glamuru i skupim dizajnerskim krpicama. A ne moram reći koliko pozelenim kad vidim da se moje fotografije zloupotrebljavaju, ako me već ne plate da me bar potpišu. Ali, ni to, nego ih ugledam u križaljkama nekih tabloida ili se šalju kao promo objave marketinškim agencijama. Kod nas se ne cijeni autorstvo, novinarstvo se svelo na prepisivanje s društvenih mreža i senzacionalističke naslove izvučene iz konteksta, ne cijeni se nečiji trud, iskustvo, znanje i istraživački duh.

U svijetu je veliki problem od javnog okupljanja, izvođači i umjetnici u kulturi su u opravdanom strahu da će zadnji krenuti sa svojim poslom, još je gore jer nema nikakvih najava ni kada bi to moglo biti. Kako je po tom pitanju u Americi?
Da ne zvučim zloslutno – situacija je kritična. Bojim se da će u Americi morati pričekati do jeseni da se sve donekle normalizira. `Otvaranje` New Yorka će se odvijati u četiri faze, a za svaku će trebati minimalno tri tjedna. Prvo će se otvoriti građevina, manufakture i pojedini trgovački lanci, potom banke i osiguranja, administrativni poslovi i tržište nekretnina, u trećoj fazi na redu su restorani, barovi i hoteli te u zadnjoj, četvrtoj fazi možemo očekivati otvaranje kina, kazališta, dvorana, galerija, muzeja i škola. No, optimistično se nadam da nam jesen nosi neka nova i ljepša poglavlja, bar slobodu kretanja i druženja i da će se Global Citizen Festival, na koji tradicionalno idem, ipak u rujnu održati u Central Parku.

Leave a Reply

Your email address will not be published.

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com