Kako na djecu utječe nastavak vrtića i škole…pitali smo stručnjaka

Od danas su opet s radom krenuli vrtići i škole i dosta se prašine diglo oko toga.

Kao i uvijek i sada se loptice prebacuju brzinom one za squash, ne teniske loptice, nego brzinom baš squash loptice.
Roditelji su ti koji trebaju donijeti odluku hoće li ili neće svoje dijete poslati u vrtić ili školu. Pa ako ih ipak i odluče poslati, kako će se djeca prilagoditi svim promjenama koje ih tamo čekaju, a čeka ih zaista veliki broj promjena.

Imam dijete vrtićkog uzrasta i ovo nam je (bila) prva godina u vrtiću, kažem bila jer nas vrtić neće vidjeti više ove godine.

Nije kriv vrtić, ni divne tete, kriv je sustav koji ti kaže da možeš odlučiti da li želiš ili ne poslati dijete u vrtić, ali ti pri tom indirektno ili čak direktno sugerira da možda bolje ne. Namjerno kažem indirektno ili direktno jer od svih pravila i sugestija, čovjek se lako pogubi….

Da, i mene kao i mnoge roditelje brinu mnoga pitanja, brinu me pitanja i ako ide u vrtić kako to utječe na djetetov daljnji razvoj, ali i ako ne ide kako to utječe.

To me brine, a ono što me malo više brine pa čak i s dozom ljuti je situacija s maturantima, koji itekako shvaćaju situaciju u kojo se nalaze, u kojoj se svi nalazimo. Osjete zabrinuta lica svojih roditelja,  a i oni sami su u strahu od tog nevidljivog neprijatelja, nekog virusa, prestrašeni od potresa, čak nekoliko njih, zatim on line nastava i nastava preko televizije, a od njih se i dalje očekuje da koncentrirano uče i izvršavaju svoje obaveze jer matura im kuca na vrata – tika taka…pa kao da već i sama matura nije dovoljan stres.

Hoće li svijet, školstvo, obrazovanje zaista propasti (jer eto, čini se da još samo to nije potpuno flopnulo) ako odgovorni budu malo blaži prema njima, ako ih ne opterećuju dodatno…

Imam svoje mišljenje o svemu tome i rekla sam sama sebi da ga neću iznositi u ovom tekstu, iako sam već na početku jasno dala do znanja, s obzirom na to da moje dijete ostaje doma.

Baš zato što je danas ponedjeljak, prvi dan vrtića i škole, baš zato što su djeca najbitnija uvijek, a pogotovo sada, zamolila sam za razgovor kliničkog psihologa, Irmu Barišić, zaposlenu u Poliklinici za dječju i adolescentnu psihijatriju Klinike za dječje bolesti Zagreb.

Razgovor je napravljen jedino s ciljem da pomogne malo roditeljima, jer ako trenutne situacije pogađaju nas odrasle, zamislite samo kako je djeci. Stanite na tren i zamislite kako je u njihovom svijetu i kako im i dalje možemo pomoći da kroz sve ovo prođu bezbolnije i najvažnije, sigurnije.

Svijet je zadesila pandemija koja je došla neplanirano, iznenada i ostavila velike i šokantne posljedice. Uzdrmala je cijeli svijet. Po vašem iskustvu kako to sve podnose djeca i u kojoj mjeri i na koji način ona to doživljavaju i shvaćaju. Od onih najmanjih, vrtićkih skupina do adolescenata? 

Na novonastalu situaciju neki su se lakše prilagodili dok većini nedostaje svakodnevna rutina na koju su navikli. Teže im pada nemogućnost viđanja prijatelja i članova obitelji s kojima ne žive, ograničenost u kretanju, u smislu igre i druženja s prijateljima, odlazaka na izlete i sportske aktivnosti, rođendanske proslave, odlasci u kino i sve ostale aktivnosti na koje su se navikli i koje su voljeli pohađati. Ono što može biti pozitivno u ovoj situaciji što djeca imaju priliku više vremena provesti s roditeljima. Djeci koju čeka prijelazni period (predškolarci, prelazak iz razredne u predmetnu nastavu, kraj osnovne i srednje škole) može biti otežavajuće to što vjerojatno neće biti u mogućnosti oprostiti se od prijatelja, odgajatelja, učitelja i profesora te bi bilo poželjno kada se situacija smiri organizirati im neki oblik oproštaja kako bi mogli zaokružiti to životno razdoblje.

Možemo reći da su u ovoj situaciji ipak najosjetljiviji adolescenti, s obzirom na to da je adolescencija razdoblje koje samo po sebi donosi mnoge promjene. Znamo da je adolescentima u ovom razdoblju važno zbližavanje s vršnjacima, teže samostalnosti, često ispituju roditeljske granice i odbijaju roditeljsku kontrolu. To je razdoblje bunta popraćeno čestim promjenama raspoloženja. Situacija u kojoj se nalazimo je za njih neizvjesna te brige s kojima su se do sada susretali (učenje, ocjene, državna matura, planiranje budućnosti) stvaraju dodatnu uznemirenost zbog nepredvidivosti. U skladu s tim mogu se pojaviti poteškoće s koncentracijom koje se mogu odraziti na izvršavanje školskih obaveza i samu motivaciju za učenjem a sve to skupa može utjecati na njihovo emocionalno stanje. Adolescenti u ovom burnom razdoblju doživljavaju emocije intenzivnije stoga je važno da s njima pričamo o emocijama, učimo ih kako se nositi s tom bujicom emocija i normalizaciji samih emocija.

Što je ključno da djeca znaju kada je u pitanju problem zvan pandemija, kako im objasniti što je to i kako od njih tražiti da se prema tome odnose? A da se ne svodi sve isključivo na pojačano pranje ruku…

Ovo je stresno razdoblje za roditelje i djecu te su roditelji  često zbunjeni oko toga koliko i kako reći djeci i na koji način im objasniti novonastalu situaciju. S djecom bi se trebalo iskreno razgovarati. Naravno, treba voditi računa o dobi djeteta i razvojnoj fazi u kojoj se nalaze te im treba dati jasne informacije prilagođene njihovoj dobi. Važno je da u objašnjavanju situacije djecu predškolske dobi ne zbunjujemo i koristimo jednostavan rječnik te ih ne preplavljujemo informacijama koje ne mogu razumjeti i da im ne dajemo objašnjenja prepuna detaljima. S djecom predškolske dobi možemo razgovarati o važnosti stjecanja redovitih higijenskih navika kako bismo ostali zdravi. Od djece školske dobi važno je saznati što su do sada čuli, što znaju o virusu te iz tih temelja nastaviti razgovor dobi prilagođenom rječniku i sadržaju o tome da uklonimo neke pogrešne informacije i zaključke te samim time ublažimo potencijalne emocionalne poteškoće. Za djecu ove dobi također je važno naučiti ih aktivnostima kojima se brinemo o vlastitom zdravlju te smanjimo mogućnost zaraze. Od iznimne je važnosti da djecu i mlade svih uzrasta slušamo dok nam govore, da uvažimo sve njihove brige i strahove, da ih ne umanjujemo i ne ismijavamo,  da im dopustimo da nam postavljaju pitanja i da se ne bojimo ukoliko na sva ne budemo znali odgovoriti. I to je u redu, možemo odgovore zajedno potražiti.

Nakon što smo djeci trebali nekako objasniti zašto je potrebno toliko često prati ruke, zašto su zabranjene igre u parkovima, zašto su vrtići i škole zatvoreni, zašto je bitnije ostati doma i zašto su drastično smanjena društvena okupljanja, zadesio nas je dodatno i potres. Dodatan strah i nesigurnost u njihovom svijetu. Kako smanjiti osjetljivost djece i njihovu zabrinutost? 

Potrebno je imati na umu da djeca dobro opažaju i vide kako se osjećaju i ponašaju odrasli u njihovoj okolini, unatoč tome što žele vješto prekriti svoje raspoloženje i emocije vezane uz novonastalu situaciju, a s ciljem zaštite djece. U redu je djetetu pokazati zabrinutost i dati do znanja da se susrećemo s različitim emocijama i iskoristiti tu priliku da ih naučimo da je u redu osjećati sve emocije, ali im ne dopustiti da nas onemoguće u funkcioniranju te dovedu do osjećaja bespomoćnosti. Važno je da se roditelji pobrinu za sebe i svoje emocionalno stanje. Uvođenjem ugodnih aktivnosti, pridržavanjem zdravog načina života, traženjem podrške od bližnjih i djeci dajemo primjer zdravog načina suočavanja s teškim situacijama, ali istovremeno uvažavanjem svih emocija. Roditelj koji se brine o svom emocionalnom doživljavanju, koji pozitivnije sagledava ovu situaciju je roditelj koji će olakšati i pomoći svom djetetu da se što lakše prilagodi.

Vjerujem da ne postoji dijete koje do sada nije čulo za virus ili koronu ili shvatilo da su roditelji već skoro dva mjeseca svaki dan kod kuće i da rade od kuće, da je njihova škola od sada u nekom drugom obliku na televiziji… koliko im dodatni stres stvara činjenica da se uz sve navedeno, od njih i dalje očekuje da uče i ispunjavaju svoje obaveze od ranije, kao da se ništa paralelno s tim ne događa? 

S obzirom na to da se djeca školuju od kuće putem virtualnih učionica i dobivaju upute i zadatke od svojih nastavnika iz škole, od velike je važnosti da nastave s dosadašnjom rutinom i redovitim izvršavanjem školskih obaveza, a ne da ovu situaciju dožive kao praznike jer bi im kasnije moglo biti teško nadoknaditi propušteno gradivo. Kako bi im u tom novom obliku školovanja pomogli, roditelji bi trebali imati pregled nad time što i kada djeca u danu obavljaju vezano uz školu, da se pridržavaju rasporeda i po potrebi im dodatno objasne gradivo s kojim imaju poteškoća . Uloga roditelja je i dalje ista i u ovim novim okolnostima; cilj ne bi trebao biti da sjede s djecom i aktivno sudjeluju u procesu učenja, nego da ih potaknu i motiviraju da redovito ispunjavanju svoje školske obaveze te ih uče samostalnosti, odgovornosti i  savjesnosti. Zasigurno možemo reći da djeca i mladi u ovoj situaciji osjećaju dodatan pritisak i stres, s obzirom na to da se svakodnevica na koju su navikli trenutno odvija u promijenjenom obliku. No, važno je i da uzmemo u obzir da obveze i izvršavanje školskih zadataka ili nekih dodatnih zadataka koje uključuju sudjelovanje u kućanskim poslovima kao i do sada, pružaju djeci osjećaj sigurnosti, korisnosti te doprinose doživljaju postignuća, ali su prilagođeni novonastaloj situaciji.

Sukladno ublažavanju mjera koje dolaze iz Stožera civilne zaštite RH, došlo je do toga da se od danas smije ici u vrtiće ali pod određenim uvjetima…za dijete opet nova situacija.Pri dolasku će se djeci mjeriti temperatura, ne smiju se igrati sa svim igračkama koje su im poznate od prije, trebaju još češće prati ruke, pokušati držati distancu od ostale druge djece…samo su neke od uputa… Nije li to sve previše zadataka za djecu vrtićkog uzrasta i na kraju krajeva kako im uopće objasniti zašto to sve trebaju tako raditi? Kako im objasniti da je pojačana kontrola na mjestu gdje su se uz svoje tete osjećali sigurno? 

S obzirom na to da ovakvim načinom života funkcioniramo posljednja dva mjeseca, za pretpostaviti je kako je većina djece sa svojim roditeljima već usvojila nove obrasce svakodnevnog života, i važnost pojačanih higijenskih navika. Upravo iz toga, djeci nove mjere funkcioniranja u vrtiću ne bi trebale biti toliko nepoznate, ukoliko ih je dijete već prije primjenjivalo u svakodnevici. Prije ponovnog kretanja u vrtić, bilo bi dobro da se s djecom porazgovara već spomenutim rječnikom prilagođenim njihovoj dobi o daljnjoj važnosti primjenjivanja redovitih higijenskih navika i mjerama koje će se provoditi u vrtiću, a koje se do sada nisu provodile, a s naglaskom na zaštiti i očuvanju zdravlja. Upravo sve navedene mjere doprinose tome da se dijete u vrtiću i dalje osjeća sigurno i zaštićeno.

Koja su najčešća pitanja koja trenutno brinu djecu vrtićke i školske dobi? Koji su konkretni problemi s kojima vam unazad dva mjeseca dolaze roditelji? 

Što se tiče briga vezanih uz djecu vrtićke dobi, roditelji najčešće brinu o tome na koji način disciplinirati djecu na održavanje higijenskih navika i socijalne distance, zanima ih na koji način osmisliti svakodnevne aktivnosti kod kuće koje bi stimulirale dječji razvoj. S obzirom na pandemiju i potres, neki roditelji primijetili su pojavu pojačanih dječjih strahova i regresivnije oblike ponašanja kod djece. Neke roditelje i djecu brine način novog oblika školovanja kod kuće, odbijanje izvršavanja školskih aktivnosti, nedostatak motivacije i koncentracije te nemogućnost viđanja prijatelja i bavljenje aktivnostima na koje su navikli.

Kako u ovoj situaciji djeci omogućiti da rastu normalno i da nemamo svi osjećaj kao da odrastaju pod staklenim zvonom jer osobno imam osjećaj da roditelji samo govore ‘peri ruke’, ‘nemoj dirat’, ‘ostani doma’, ‘ne trči’, ‘polako’…? 

Djeca uče po modelu te im roditelji predstavljaju uzor ponašanja prema kojima i oni onda usvajaju različite oblike i načine nošenja u kriznim novonastalim okolnostima. Stoga je važno uzeti u obzir da o roditeljskom pristupu uvelike ovisi i to na koji će se način dijete uspješno ili manje uspješno adaptirati na situaciju. Situacija pandemije u kojoj se nalazimo je ozbiljna te je nužno djecu naučiti na koji način ostati zdrav te spriječiti mogućnost zaraze, a opet im s druge strane pomoći u tome da i u ovim okolnostima provode vrijeme u ugodnim aktivnostima, zabavi, igri, vodeći računa o tome da treba poštovati sigurnosne mjere.

Osim u vrtiće, sada roditelj može odabrati i hoće li dijete poslati u školu, gdje od sada također vrijede druga pravila pa me zanima vase mišljenje. Da li je baš nužno i toliko važno djeci nabijati toliko opterećenje hoće li i kako završiti ovu školsku godinu ili  bi bilo u redu da se malo popusti s tim da pod svaku cijenu sve treba biti kao i u neka normalna vremena? 

S obzirom na to da djeca i mladi ne odlučuju o načinu školovanja i završetku školske godine, na odraslima je da im pomognu da se na što bolji način prilagode novom načinu školovanja te da im olakšaju pritisak i opterećenje koje osjećaju vezano uz školu i ocjene. Ovo je situacija koja je za sve nas nepoznata te se svi zajedno na nju trebamo adaptirati i pomoći djeci da se što uspješnije prilagode i funkcioniraju unutar novonastalih okolnosti, a sve u svrhu smanjenja eventualnih emocionalnih posljedica koje može nositi sa sobom.

Živomo pretežno pod geslom #ostanimodoma, koje bi aktivnosti predložili za djecu tijekom dana i koliko je bitno njegovo samostalno vrijeme u igri, a koliko ono s roditeljima?

Igra je primarni način učenja o sebi, drugima i okolini. Kroz igru djeca formiranju svoju osobnost, te kroz nju djeca razvijaju emocionalne, kognitivne, motoričke, govorne, socijalne vještine kao i samopouzdanje. S obzirom na to da se nalazimo u specifičnoj situaciji na koju se nismo naviknuli niti smo se unaprijed mogli pripremiti potrebno je da se na nju što bolje prilagodimo i dobro je iskoristimo. S obzirom na to da su zatvorene škole i vrtići i mnogi roditelji rade od doma, ovo može biti dodatna prilika da roditelji dodatno porade na svom odnosu s djecom i što kvalitetnije iskoriste to zajedničko vrijeme.

S manjom djecom se mogu čitati knjige, crtati, pjevati, plesati, igrati društvene igre i uključiti ih u manje zahtjevne kućanske poslove, izraditi memori kartice, osmisliti predstavu, organizirati izlet u dnevnom boravku i sl. Također, postoji i mjesečni Lego izazov na društvenim mrežama, a sastoji se od toga da roditelji svaki dan postave djeci neki izazov da izrade npr. policijsku postaju, kuću, svemirski brod, dvorac i sl. Također, akvariji diljem svijeta imaju opciju prijenosa uživo i nakon toga roditelji i djeca mogu uz pomoć vrećice, flomastera i papira napraviti svoj akvarij ili podmorje i istraživati ga. Na Youtube-u postoji kanal “Noli voli” koji je napravila moja prijateljica upravo kako bi u ovoj situaciji pomogla roditeljima da zabave djecu kod kuće, ali i nauče neke nove vještine.

Na internetu postoji i online vježbanje, od raznih sportova do klasičnih tjelesnih vježbi, što može biti korisno za sve članove obitelji. Isto tako, roditelji u kući složiti poligon za djecu koji može biti napravljen od različitih predmeta koje svi imamo i svakodnevno koristimo u kućanstvu.

S tinejdžerima se može razgovarati o njima zanimljivim temama, roditelji i djeca mogu zajedno pogledati neki film ili snimku koncerta njihovog omiljenog pjevača ili benda, mogu zajedno napraviti njihovo omiljeno jelo. Postoje i različiti online tečajevi (crtanje, programiranje, strani jezici), online izložbe svjetski poznatih muzeja i galerija, dokumentarci koje mogu pogledati tako da višak vremena iskoristiti za educiranje.

 

Hvala draga Irma na odvojenom vremenu i razgovoru. Sigurna sam da će mnogima biti od koristi.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com