‘Gdje je naša publika u ovim vremenima? Online!’

Od službene zabrane javnog okupljanja i djelovanja, koju je prije malo manje od dva mjeseca donio Stožer civilne zaštite RH, pa sve do sada kada se počelo s popuštanjem pojedinih mjera, glas kulture, glas umjetnika, nikada nije bio glasniji, nikada nije bio snažniji. Opravdano !

U strahu da je kultura kao takva prva morala zatvoriti svoja vrata, ali i u još većem strahu za svoju budućnost i da će ih posljednja i otvoriti, na noge su se digli mnogi umjetnici.
Velika je to neizvjesnost i strah jer nitko ne daje konkretne odgovore na itekako opravdana pitanja. Jer ako mogu jedni, zašto ne mogu drugi. Što jedni imaju, a da drugi isto to ne mogu osigurati.

Ovaj tekst neće ići u smjeru u kojem posljednjih nekoliko dana idu svi napisani tekstovi u tiskanim i internet izdanjima, ali kroz moj odabir sugovornice ići će u smjeru gdje ne trebate čitati stvari među redovima jer ona je uvijek imala itekako istaknuto mišljenje o svemu, a svojim potezima pokušavala je pomicati granice i gurati planine, dosta puta čak i sama.

I baš zato ovaj razgovor prenosim u cijelosti.
Razgovor s diplomiranom glumicom, direktoricom kazališta Mala scena, doktoricom znanosti, znanstvenicom i još toliko mnogo toga, Vitomira Lončar, koju osobno cijenim i poštujem.

 

1. Kazalište Mala scena je uvijek bilo posebno kazalište, drugačije, prije svega prepoznatljivo po svojoj originalnosti, kvaliteti ali i pristupu. Čak i sada u vremenu pandemije, napravili ste kazalište Mala scena online. Zašto i kako ste koncipirali takvu vrstu on line kazališta?

Mala scena je od samih svojih početaka težila inovaciji. Osnovali smo se u osamdesetima, u vremenu kada je još formalno-pravno bilo iznimno teško čak registrirati privatno kazalište. Upravo zahvaljujući stalnom inoviranju opstali smo i danas kao najstarije privatno kazalište u Hrvatskoj koje još uvijek radi. Inovacija nije uvijek bila samo programska nego i organizacijska.
Kada mi je već bilo sasvim jasno da će nam se život zbog COVID 19 virusa drastično promijeniti na duži rok, zaključila sam da nam je sve učiniti kako bismo ostali uz one zbog kojih postojimo, a to je naša publika. Gdje je naša publika u ovim vremenima? Online. Prema tome, i nama je biti online. Krenuli smo s idejom da pričamo djeci priče pretežito hrvatskih autora (Buga), s odraslima da komuniciramo teme iz naših ekspertiza (Ivica i ja), te da uživo prenosimo predstave. Kako su mjere postajale sve strože, tako smo u hodu napuštali prijenose uživo (nije više bilo moguće), ali smo dodavali snimke predstava na zahtjev. Također smo pokrenuli radionice izrade lutaka (s Moranom Dolenc i njezinim kazalištem LOFT), pjevanja uz opernu pjevačicu i pedagoginju Sofiju Cingula i od nedavno plesa (s Unom Matijom Štalcar Furač i UO Škvara). Uveli smo i skupno gledanje predstava kao pomoć u nastavi za obrazovni sustav, Buga je eksperimentirala s pjevanjem ispred zgrada u kvartu za susjede koji su pratili s balkona, a sada pripremamo nove aktivnosti, ponovno za djecu. Naravno da nismo imali napisan „projektni plan“ kada smo započeli, ali smo bili otvoreni i dovoljno hrabri da krenemo s vjerom da ćemo oblikovati aktivnosti u suradnji s publikom. Upravo se to i dogodilo. U trenutcima krize važno je brzo donositi odluke i početi ih provoditi, a i ovim smo primjerom pokazali da nam je to jača strana. Nakon nas još su neka kazališta krenula sa sličnim aktivnostima, ali ih je većina odustala i ostavila samo prikazivati snimke predstava. Upornost je naša karakteristika, uvijek izdržati dulje, ne gubiti daha… To je Mala scena bila i ostala.

2. Mala scena je oduvijek bilo privatno, obiteljsko kazalište pa čak i u online pristupu tu ste vi, vaš suprug, priznati kazališni glumac i redatelj Ivica Šimić koji zanimljivo analizira bajke ali i kćer Buga, koje je prošle godine u Kini proglašena najboljom opernom pjevačicom. Iako ste prije par godina preselili u daleku Kinu, čini se da vam je svima još uvijek Mala scena u krvi i teče istim žilama. Sada s odmakom kako gledate na sve što ste stvorili u Maloj sceni?

To da suprug i ja sudjelujemo u aktivnostima Mala scena online čista je slučajnost. Kada se nakon godišnjeg odmora na Filipinima nismo uspjeli vratiti u Kinu, došli smo u Hrvatsku. Da smo se uspjeli vratiti, zasigurno ne bismo bili dijelom Mala scena online. Tu smo, pa idemo onda biti korisni! Mala scena naše je prvo dijete, bila je i prije nego što se Buga rodila. To će tako ostati bez obzira gdje mi bili i što radili. Buga je prošle godine od tate preuzela umjetničko vodstvo, a ja sam još uvijek direktorica. Gledajući s odmakom, i Ivica i ja zadovoljni smo svojim životnim djelom. Ispunjeni i sretni da smo iza sebe ostavili Malu scenu sa svim svojim usponima i padovima, iskustvima i znanjima, susretima i rastancima, putovanjima po vanjskom ali i unutarnjim svjetovima. Mala scena slika je naših života i rezultat strasti, predanosti, ljubavi, znatiželje i upornosti. U prosincu se obilježavala 30. godišnjica otvorenja dvorane na Medveščaku, službeni rođendan Male scene (prva izvedba bila je još 1986., ali sve do 1989. bili smo družina bez svog prostora), i to smo prigodom rekapitulirali naš maloscenski život. Iskreno i bez lažne skromnosti? Impresivno je to što smo stvorili.

 

 

3. Djelujete kao osoba koja sve radi s ogromnom strašću, energijom, entuzijazmom, a sve pritom bez dlake na jeziku. Da li ste razmišljali nekad da se uključite u politiku i na taj način unesete neke promjene u kulturu?

Zapravo i ne. Ljudi poput mene teško mogu stvoriti „sljedbu“. A bez toga – nema politike. Moraš imati snagu iza sebe. Ja sam analizirala sve strukture, sustav općenito, nisam se bavila samo jednom stranom. Naše je društvo duboko podijeljeno. Sve je ili – ili. NI jedna strana se nije mogla i ne može se poistovjetiti s onim za što sam ja bila: za promjenu koja bi uključivala sve segmente. Ne samo jednu kategoriju. U ovoj zemlji su svi jako glasni i unisono traže promjene, po jednim uvjetom – samo nemoj mene dirati! To ne postoji. Promjena sustava može se napraviti samo ako svi pristanemo na promjenu.

4. U kazalištu Mala scena online analizirate događanja iz svakodnevice, na neki način kao što ste to radili u vašoj uspješnoj Slamki spasa. Da li je na neki način to vaš ispusni ventil ili samo želite iskoristiti svoj javni glas da kažete ono što svi znaju, a nitko se ne usudi na glas izgovoriti?

Ne, nije usporedivo. U javljanjima (osim dva puta kada sam analizirala EPK Rijeka 2020) govorim o temama koje mislim da bi mogle pomoći ljudima u karanteni. Naravno da je tema o Rijeci imala neusporedivo više pregleda od ostalih (preko 120.000), ali nije mi cilj „bildati“ preglede. Cilj mi je komunicirati, „poučiti, prosvijetliti, podići“, kako kaže moja Leticija iz „Leticija i Ljublist“. Ne treba mi ispušni ventil, nemam se od čega „ispuhivati“. Čak mi je i svojevrsna obveza u vremenu kada sam se odvikla od obveza te vrste. Godinama sam svake nedjelje objavljivala „Slamku“ i ona je bila dio moje životne rutine. U mom „kineskom“ životu nemam ništa sličnoga. Živim miran život profesora-mentora na predivnom fakultetu u prirodi koji ima apsolutno sve što mi je potrebno da bih mogla prenositi znanje studentima, a također i da bi sama mogla napredovati. U „prošlom“ životu sam bila taj javni glas, kako kažete „koji govori što svi znaju, a ne usuđuju se izgovoriti“. To je prošlost. Idemo dalje.

5. Kako gledate na to da je nažalost, u ovom vremenu pandemije kultura postala zadnja rupa na svirali?

Ne bih rekla da je kultura u vremenu pandemije zadnja rupa na svirali. Upravo obrnuto! Kultura je ta koja većinu vremena ispunjava živote ljudi u karanteni. Nikada više slušanja glazbe, gledanja predstava, virtualnih posjeta muzejima, filmova, serija, izložbi… Rekla bih da kultura online – cvjeta. Problem je u tome što se premalo komunicira sa širom javnosti da je sve to KULTURA koja nam je svima potrebna da bismo bili i ostali ljudi. A to je već stvar kulturne politike. Mi kulturnjaci uvijek (pogrešno) smatramo da je samorazumljivo da je ono što radimo jako važno za našu civilizaciju. Međutim, u suvremenom svijetu baš ništa se ne podrazumijeva. Marketing nam je – loš. I to je to.

6. Ima li nade za napredak u našem kulturnom svijetu i što bi trebalo poboljšati ali isto tako da li ima nešto što bi čak i vi, uvijek dosta oštri s kritikama, mogli pohvaliti?

Ne bih se usudila davati mišljenje o nečemu u čemu više, zapravo, ne sudjelujem. Ovo što vidim, kao što sam već rekla, zahtjeva korjenite promjene. Ali isto tako vidim da želje i volje za promjenama nema. Odgađanje promjena svakim nas danom košta – kvalitete. I svakim će sljedećim danom biti sve teže i teže pokrenuti lavinu. Ne, i dalje ne vidim perspektivu, svjetlo na kraju tunela. Da sam vidjela, ne bih ni otišla iz Hrvatske.

7. Da li ste se dvoumili oko odlaska u Kinu i da li ste imali strah od nepoznatog ili ste točno znali u što se upuštate?

Naravno da nismo znali u što se upuštamo. Kada čovjek u mirovini radi takav korak, onda znate da je ispred bio samo i jedino – ZID. Otići ili ostati bilo je pitanje života ili smrti. Nepoznato i nesigurno bilo je manje opasno od ostanka. Jedino ostanak nije bio opcija. Da, imala sam strah od nepoznatog, jer Kina zaista JEST nepoznato. No, u dubini duše vjerovala sam u sve ono što znam, mogu i hoću, oboje smo vjerovali u svoje sposobnosti i objektivno, iz današnje perspektive gledano, nismo mogli propasti. Ali to u trenutku odlaska nismo mogli znati. Jedino što smo tada znali je bilo da moramo otići. Život nam je zadnjih nekoliko godina prije odlaska u Hrvatskoj bio nepodnošljiv. Na svim razinama. „Slamka“ nam je presudila. Ova zemlja eliminira ljude koji kažu „car je gol“.

 

 

8. Vaša kćer je također odabrala kulturu i umjetnost za svoju profesiju. Koji ste joj savjet dali?

Oduvijek, i prije nego što smo znali da će se baviti izvedbenim umjetnostima, savjet je bio samo jedan: Radi, uči, vjeruj u sebe, nikada nemoj odustati od sebe i od svojih snova i rezultat će doći. Ona je na prekretnici kojoj COVID 19 i posljedice zasigurno neće pomoći, ali mi nikad ne znamo zašto nam je život nešto donio (ili odnio). U postojećoj situaciji valja nam iskoristiti maksimum. To je ono što se traži i što smo ostavili Bugi kao „miraz“.

 

 

9. Kako provodite dane u karanteni?

Nalazimo se u našoj kući za odmor u Ustrinama na otoku Cresu i održavamo dnevnu rutinu koja uvijek pomaže kada je čovjek u posebnim situacijama, a ova to zasigurno jest. Svakodnevno vježbamo (zahvaljujući našoj online trenerici održavamo fizičku formu), oboje učimo kineski, predajemo online, što znači da dosta vremena provodimo i u pripremama za nastavu, čitamo, Ivica piše knjigu, osim nastave na fakultetu održava još jednu online edukaciju u Kini, a usput se više nego obično bavi kuhanjem, obrađuje naš vrt. Ja pišem dva rada (analizirala sam ankete i sada sam u fazi istraživanja literature), a također intenzivno razmišljam o tome kako će nam izgledati budućnost. Bavimo se i svojim temama na Mala scena online i oboje strpljivo čekamo povratak u našu kinesku stvarnost.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com