Kraj je godine pa radim neki rezime svega onoga što je napravljeno tijekom ove godine i upravo kada razmišljam o svim projektima koji su sada već iza nas, samo se pitam pa gdje je to vrijeme odletjelo.
Ali to se pitam svako malo pa je već to pitanje izgubilo smisao 🙂
Sjećam se početka godine kada sam bila u planovima za ljetne događanje, a sada sam već i zaboravila da je ljeto bilo.
Razmišljajući tako o vremenu koje (pre)brzo prolazi, vratila sam se skroz na svoje početke kada još nisam točno ni znala čime bi se ustvari bavila.
Postojali su ti neki ljudi koji su me svjesno i nesvjesno usmjerili u ono čime se danas bavim, a pri tom pružali ogromnu podršku i bili izvrsni mentori.
Sada ovako na prvu mogu se sjetiti tri osobe koje su mi osim podrške na samom početku bili na neki način i zaštita jer iskreno, teško se curi naći u ovom poslu, a pogotovo kad krene s tim poslom sa svega 18 godina.
I ne, ne aludiram na ništa ali jednostavno ovo je prvenstveno muški posao, ima više muških managera, muškarci su ti koji se pretežno bave tehničkim stvarima koje treba svaka organizacija, muškim kolegama je lakše biti stalno na terenu, putovanjima.
Ali ovaj tekst nema veze s muško ženskim odnosima, kome je teže ili lakše jer prvo mene to ne zanima jer sam uvjerenja da je svima onako kako si naprave.
Ja osobno nikada nisam osjećala da mi je teško u ovom poslu jer sam žena, nisam dopustila da mi bude teško, dapače meni je uvijek zabavno jer radim projekte koje volim, koji me veseli i okružena sam ljudima koji mi odgovaraju i s kojima volim surađivati i razvijati nove ideje pa onda i samim time nalaziti rješenja za njihove realizacije.
A kada sam već kod svojih početaka, sjetim se jedne scene koja mi je uvelike pomogla za moj daljnji razvoj… Jedan od mojih prvih većih sastanaka bio je užasno smiješan. Okružena sa samo muškom ekipom koja je totalno krivo procijenila situaciju. Zaista redom svi iskusni u svom poslu, ispred sebe su imali neku klinku koja je bila bačena u vatru i nije imala pojma o onom što je pred njom, o projektu koji je veliki zalogaj za nekoga tko se tu tek našao, a da nije ni znao da li se uopće želi ili ne baviti ovim poslom. Moja prednost je bila ta što nisam mislila da će upravo organizacija biti ono što će obilježiti moju karijeru i tu sam se postavila pomalo bahato dajući svima do znanja da nisam balavica. Na tom sastanku bio je jedan čovjek koji je shvatio koga ima ispred sebe i ispred svih pružio podršku i samo jednom rečenicom postavio me uz bok s mojim današnjim kolegama 🙂
To je bila moja prva osoba koju pamtim i zbog kojeg danas i ja razmišljam da je svima potrebna ruka podrške, poticaja.
Da li se sjećate tko vam je bila prva osoba, a prvenstveno mislim na kolege iz posla koji su vam pružili bezuvjetnu podršku i oslonac?
PS I od tri osobe neću reći koja po redu mi je bila ova, ali Prec imaš vremena ovaj tjedan za kavu? 🙂
Leave a Reply